Domaća ljuta

Još relativno davno zarazio sam se „koktelmanijom“. Odmah da razjasnim nisam od onih koji vole nešto „cirku“ više mi leži ona stara Badelova „Pij malo, pij dobro“.  Moja ljubav prema koktelima više je u onom osjećaju koji imate da ste napravili nešto  interesentno, osvježavajuće i drugačije. Rijetke su prilike kad popijem dva koktela, dva različita nikad. Poput i svakog zanata i ovaj ima svoj alat i materijal od koga se radi. Danas pojavom prodavnica svega i svačega, gotovo da možete bilo gdje nabaviti i alat i materijal. Kad sam ja počinjao nije bilo ništa od toga. Alat – šejkere, džigere, strejnere, barske kašike…  bilo je nemoguće naći kod nas, snalazio sam se na sve moguće načine. Nabavljao sam prilikom odlaska u inostranstvo, drugari koji su odlazili vani dobijali su specijalne zadatke da mi nabave ponešto i od jednog i od drugog.  Literaturu i informacije u doba prije interneta  bilo je mnogo teško naći. Postojala je jedna knjiga Ante Kunca „Kokteli“  u izdanju Logosa iz 1984. godine. Pošto me je „virus“ obuzeo i literaturu sam morao nabavljati vani po knjižarama.  Najčudnije od svega za društvo sa kojim sam putovao je bilo kada sam negdje u Zapadnoj evropi (više se ne mogu sjetiti gdje je to bilo) išao na pijacu i kupio limete. Naravno poslužile su za samo nekoliko koktela koje sam napravio kad sam se vratio kući, ali sam konačno osjetio pravi ukus.

Zemlja rakijske kulture, naročito ako je ona „domaća ljuta“ dugo se opire ovoj nešto drugačijoj kulturi, tek u posljednje vrijeme imate veći izbor pića u marketima, a tu i tamo neko zna i šta je limeta ili ako baš i ne zna i zove je zeleni limun bar je nabavi za prodaju. Naši ugostitelji  i danas u najelitnijim kafićima u čiji enterijer su uložili ogromno bogatstvo nude samo čista žestoka pića.  Situacija u kućama je ista, ja bar nisam imao priliku da mi bilo gdje u kući ponude bilo kakvu mješavino pića, a da to nije gemišt ili u najboljem slučaju džin tonik. Uticajem globalizacije i turizma situacija se polako mijenja.  Boli me što danas kad naručim negdje kod nas koktel  čujem barmena kako govori ekavski.  Ne zato što ja imam nešto protiv ekavskog ni slučajno, već što je kod nas to dosta zanemareno, pogotovo tu mislim na ugostiteljske škole. Nedostatak obrazovanog kadra, naš mentalitet, nedostatak novca, mala briga „institucija sistema“  Kunemo se u turizam kao razvojnu šansu, a činimo malo da on ne bude samo šansa nego i pogodak.  Ove godine takmičenje ugostiteljskih škola nije ni održano.  Niko nije zabrinut.
 

Setih se jedne epizode od prije tri, četiri godine koja ilustruje dosta toga. Neću pominjati imena jer ova priča je ovdje samo zato da pokaže naš mentalitet. Kao jedan od pokretača udruženja turističko ugostiteljskih škola u Crnoj Gori i takmičenja učenika imao sam ideju da ovu moju ljubav na neki način prenesem i na učenike. Na drugom takmičenju ugostiteljskih škola u Herceg Novom u hotelu Plaža dogovorim sa Udruženjem barmena Crne Gore da obezbjede jednog predavača koji će učenicima  održati predavanje o kulturi koktela i održati demonstraciju pavljenja koktela. Uredno oni pošalju jednog svog člana, starijeg gospodina. Uredno smo mu obezbjedili smještaj u hotelu zajedno sa suprugom, iako možete samo da zamislite sa kojim naporom, imajući na umu da je riječ o prosvjeti  i uvijek hroničnom nedostatku novca . U kongresnoj sali skupili se učenici iz svih krajeva Crne Gore, radi se o izabranim učenicima koji su tu da bi se takmičili i pažljivo slušaju priču. Naš predavač predstavlja sebe, priča o svojim zaslugama, počinje priču o organizaciji udruženja, o načinu i problemima na koji su naišli praveći ga i slično, i to traje. Nikako da dođe do onoga o čemu smo se dogovorili. Učenicima kao ni meni ova priča nije zanimljiva oni počinju da se vrpolje i pričaju, pa ja da bi prekinuo ovo stanje pitam gospodina nekoliko pitanja ne bih li ga naveo na pravi put. Osim pitanja koji su trendovi danas u svijetu, pitam ga i koji je njegov  omiljeni koktel  i za nesreću koji koktel on preferira prije ručka. Znate šta je odgovorio tu pred učenicima kao iz topa: „Domaću ljutu“.

 

Ovaj unos je objavljen pod Obrazovanje. Zabeležite stalnu vezu.

Jedno reagovanje na Domaća ljuta

  1. Povratni ping: Pet godina bloga | Rankov blog

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s